iliti đelem, đelem
Riding
Blog
nedjelja, listopad 5, 2008
 
 
 
 
 
„Zatvaram oči dok me usput dotiče tvoja zategnuta šutnja.
Provlačim strast kroz sebe kao konac kroz iglu
da ne uznemirim naše nijeme krugove.
Ne vidim te više ni iza kapaka svoju i sretnu.
Vrijeme je sivom gumicom živog mrtvila izbrisalo i sjećanja.
Riječi koje su se rađale iz nježnog pripadanja zvone
okrutnim zvonom zdrave logike da je ispod njih već tada
postojala zategnuta buduća šutnja u Sada.
 
Ali, tako sam htio vjerovati da je čovjek jači od
slabosti, da se puna čaša života neće u trenu začudne
radosti isprazniti od straha od gubitka, da se usudiš
više vjerovati u sreću nego u tugu.
Ti nisi htjela ili nisi mogla vjerovati u sebe,
a moja vjera je bila premalo …. Za oboje ….“
 
Harim @ scorpionslove.bloger.hr
 
 
 
Čitam, i čini mi se da prepoznajem. To je ona zategnuta šutnja koja postoji i u riječima, i u pogledima, i u pokretima. Ona neizrečena preglumljena gvalja bespotrebno skrivenih motiva koja bi počela nestajati izricanjem, i ničim drugim osim izricanjem. Ali ne vrijedi nekoga ni maziti ni tući da bi izrekao tih nekoliko riječi, taj odgovor na pitanje: „Što želim od tebe?“, u svakom položaju tog histeričnog klatna privlačenja i odbijanja.
 
Trenuci susreta znaju biti predivno čarobni, ali i prokleto zamuljani talogom proživljenog i neproživljenog života, koliko god ga bilo. Kad klatno dovoljni broj puta dotakne takozvani negativni pol, slijepi dio zaljubljenosti (onaj popunjen snovima i protkan strahom) pretvara se u povredu. No nakon nekog vremena, izgubi se i sjećanje na zaljubljenost, i sjećanje na svoju i sretnu osobu. Izgubi se s talogom povrede iz tijela, onoga što nagoni na pomrčinu osvetnika i nakuplja se gorko, a raščišćava izgorenim bijesom, neizbježnim priznanjem vlastitog sanjačkog sljepila te dubokosežnom zamjenom izgorjelog bijesa plemenitijim sadržajem.
 
No napast je poput metamorfa iz znanstvenofantastičnih filmova: utjelovljuje sadržaj naših snova, ne zna da to čini i ne zna zašto to čini jer napast nema svijest, ona naprosto vabi. I čini to jako dobro, pogotovo kad su snovi satkani od takozvanih dobrih namjera, to jest pokušaja da se popuni čaša života, čija se rupa neko vrijeme skrivala pod iluzijom čarobnih spojenih posuda.
 
A onda, nakon opetovanog pitanja o razlozima i nepravdama – činjenica: Dok god mislim o tome, znači da se moja očekivanja još uvijek bude u naletu klatna s one strane s koje lopticu, iako bezuspješno, poželim uhvatiti. I još uvijek krše u naletu klatna s one strane na kojoj loptici postavljam zamku u koju tako predvidivo uvijek upadne. Upadne na moje, i samo moje, razočaranje. I nastavi se njihati kao da se ništa nije dogodilo.
 
Nada & razočaranje: jedna nevjerojatno žilava slabost, zar ne?
 
 
 
 
 
riding @ 23:25 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
4378
Index.hr
Nema zapisa.