iliti đelem, đelem
Riding
Blog - listopad 2008
srijeda, listopad 22, 2008

Ova je pjesma inspirirana Harimovim pjesmama,
a umjesto posvete link: scorpionslove.bloger.hr .





Dva stiha u letu
splela su se u laso poput iracionalne igre
majstora magične astralne kuhinje.
 
Izgorješe u nevidljivom vatrometu,
u brzim strujama vjetra
nad ugašenim vulkanom vremena.
 
A pjesnici ranjeni perima
zagrmješe riječima
na liniji bojišta slobode i ljubavi.
 
Okus i miris pripadanja,
pogled koji svjedoči ljubav,
ostali su tek najsavršeniji san.




 
Nepripremljenu djecu put vodi
u samotno beskonačno ludilo
nedostajanja i prenadraženosti.
 
Pepeo riječi,
miris bez cvijeta,
žive boje koje se ne daju gledati.
 
Naposljetku, zapušteni grobovi,
glasnici onima koji žive u stihovima
i kroz njih dolaze do slobode.
 
Između slike i odraza u zrcalu
ostaje samo trenutak sjećanja,
prokletstvo neoblikovanog titraja.




riding @ 18:20 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 12, 2008





 
Pozvala si me iskrenošću muškarca,
a žena u meni
otkačeno je kimnula glavom.




Tvoje tijelo...
Poznato...
Prijateljsko...




Ženstveno si zaiskala nježnost
i zazvala muškarca u meni
da ti je poda svjesno.




Radosno buđenje očiju
vidio sam u odrazu, u prolazu,
u tvojim valovima svježine.





riding @ 15:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 9, 2008
 



 
gledao sam žmireći s tobom.
u krajoliku valova
što mreškaju horizont,
podali smo se gibanju
koje je postojalo davno prije nas,
a u vodi je ostao samo naš dah.
 
a onda sam se udahnuo kroz tebe.
zazvala si odjek valova u mojoj krvi,
propustila si kroz sebe
šum vakuuma u mojoj glavi,
da se u njemu rode iskre
našeg spojenog ritma pulsiranja.
 
svijetlila si u meni
kao stvarnost u snu
o anđelima i demonima,
i kao molitva u snazi
kojom ti se otvaram
dok tečeš po meni poput blagoslova mira.


riding @ 20:26 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 5, 2008
 
 
 
 
 
„Zatvaram oči dok me usput dotiče tvoja zategnuta šutnja.
Provlačim strast kroz sebe kao konac kroz iglu
da ne uznemirim naše nijeme krugove.
Ne vidim te više ni iza kapaka svoju i sretnu.
Vrijeme je sivom gumicom živog mrtvila izbrisalo i sjećanja.
Riječi koje su se rađale iz nježnog pripadanja zvone
okrutnim zvonom zdrave logike da je ispod njih već tada
postojala zategnuta buduća šutnja u Sada.
 
Ali, tako sam htio vjerovati da je čovjek jači od
slabosti, da se puna čaša života neće u trenu začudne
radosti isprazniti od straha od gubitka, da se usudiš
više vjerovati u sreću nego u tugu.
Ti nisi htjela ili nisi mogla vjerovati u sebe,
a moja vjera je bila premalo …. Za oboje ….“
 
Harim @ scorpionslove.bloger.hr
 
 
 
Čitam, i čini mi se da prepoznajem. To je ona zategnuta šutnja koja postoji i u riječima, i u pogledima, i u pokretima. Ona neizrečena preglumljena gvalja bespotrebno skrivenih motiva koja bi počela nestajati izricanjem, i ničim drugim osim izricanjem. Ali ne vrijedi nekoga ni maziti ni tući da bi izrekao tih nekoliko riječi, taj odgovor na pitanje: „Što želim od tebe?“, u svakom položaju tog histeričnog klatna privlačenja i odbijanja.
 
Trenuci susreta znaju biti predivno čarobni, ali i prokleto zamuljani talogom proživljenog i neproživljenog života, koliko god ga bilo. Kad klatno dovoljni broj puta dotakne takozvani negativni pol, slijepi dio zaljubljenosti (onaj popunjen snovima i protkan strahom) pretvara se u povredu. No nakon nekog vremena, izgubi se i sjećanje na zaljubljenost, i sjećanje na svoju i sretnu osobu. Izgubi se s talogom povrede iz tijela, onoga što nagoni na pomrčinu osvetnika i nakuplja se gorko, a raščišćava izgorenim bijesom, neizbježnim priznanjem vlastitog sanjačkog sljepila te dubokosežnom zamjenom izgorjelog bijesa plemenitijim sadržajem.
 
No napast je poput metamorfa iz znanstvenofantastičnih filmova: utjelovljuje sadržaj naših snova, ne zna da to čini i ne zna zašto to čini jer napast nema svijest, ona naprosto vabi. I čini to jako dobro, pogotovo kad su snovi satkani od takozvanih dobrih namjera, to jest pokušaja da se popuni čaša života, čija se rupa neko vrijeme skrivala pod iluzijom čarobnih spojenih posuda.
 
A onda, nakon opetovanog pitanja o razlozima i nepravdama – činjenica: Dok god mislim o tome, znači da se moja očekivanja još uvijek bude u naletu klatna s one strane s koje lopticu, iako bezuspješno, poželim uhvatiti. I još uvijek krše u naletu klatna s one strane na kojoj loptici postavljam zamku u koju tako predvidivo uvijek upadne. Upadne na moje, i samo moje, razočaranje. I nastavi se njihati kao da se ništa nije dogodilo.
 
Nada & razočaranje: jedna nevjerojatno žilava slabost, zar ne?
 
 
 
 
 
riding @ 23:25 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2008
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
4378
Index.hr
Nema zapisa.